Krpeljni meningoencefalitis (KME) virusna je bolest rasprostranjena diljem Europe i Azije. Češće se pojavljuje u određenom području i infekcija nastaje isključivo u područjima gdje ima zaraženih krpelja ( tzv. aktivna prirodna žarišta). Bolest je sezonskog karaktera, jer je zbog načina prijenosa ovisna o aktivnosti krpelja- javlja se za toplijih godišnjih doba, od proljeća do jeseni. U našem podneblju prvi slučajevi bilježe se već u travnju.
Broj oboljelih ovisi i o aktivnosti ljudi u prirodi, pa tako bolest najčešće pogađa odrasle osobe koje profesionalno borave u endemijskim područjima ili izletnike koji dolaze u dodir s krpeljima, pa ih oni svojim ubodom zaraze virusom. Sporadičnih slučajeva može biti tijekom cijele godine.
KME virus ima dva podtipa – srednjeeuropski i dalekoistočni, pa su tako poznate dvije varijante bolesti. U Europi se pojavljuje srednjeeuropski krpeljni meningoencefalitis i blažeg je karaktera, dok je varijanta koja se pojavljuje u Aziji teška, često s visokom smrtnošću, a opisana je kao dalekoistočni, istočni ili ruski proljetno-ljetni encefalitis.
Uzročnik krpeljno meningoencefalitisa je virus iz roda Flavivirusa, porodice Flaviviradae. Virus KME pripada skupini arbovirusa, tj. virusa što ih prenose člankonošci ( artopodi). “Arbo” je akronim složen od prvih dvaju slogova engleske riječi arthopod borne – prenošen člankonošcima. Prirodni spremnici, tj. izvori zaraze, KME virusa su različite vrste malih šumskih glodavaca, jež, krtica, a rijeđe ptice močvarice i šišmiši.
Prenosilac virusa je krpelj Ixodes ricinus. Krpelj može biti zaražen u svim stadijima svoga životnog ciklusa, i to prilikom hranjenja na životinji u čijoj se krvi nalazi virus, s tim da virus perzistira u krpelju do kraja njegova života. Budući da je utvrđeno kako se virus razmnožava u krpeljima i transovarijalno (preko jajnika) prenosi s jedne generacije krpelja na drugu (u krpeljima se održava u dvije do tri generacije), krpelj služi i kao rezervoar i kao prenosilac KME virusa.
Osnovni način prijenosa virusa KME je ubodom zaraženog krpelja. Za vrijeme hranjenja, krpelj unosi uzročnika u organizam na kojem se hrani preko sline. Kod prijenosa je bitno koliko dugo se krpelj nalazi pričvršćen na koži. Rizik od infekcije je veći što krpelj dulje boravi na tijelu.
Prijenos virusa s čovjeka na čovjeka nije poznat. Većina zaraženih uopće ne oboli.
Ako se bolest razvije, klasična slika bolesti očituje se bifazičnim tijekom. Poslije inkubacijskog razdoblja od 7 do 14 dana nakon uboda zaraženog krpelja javlja se prva faza, koja se manifestira kao kratkotrajna febrilna bolest slična gripi, tijekom koje se javljaju opći znakovi infekcije-vrućica, glavobolja, klonulost. Nakon prve faze, koja traje oko tjedan dana i često ostaje klinički neopažena, slijedi opće poboljšanje, odnosno razdoblje latencije u trajanju od 4 do 10 dana. Nakon toga slijedi druga, meningoencefalitična faza, koja se razvije tek kod manjeg dijela bolesnika. Uz opće simptome ( povišena temperatura, glavobolja, bolovi u različitim dijelovima tijela) javljaju se i znakovi infekcije središnjeg živčanog sustava, odnosno upale moždanih ovojnica ( kočenje vrata, povraćanje, intenzivne glavobolje). Rijeđe dolazi i do upale mozga sa specifičnim znakovima: vrtoglavica, pospanost, tremor, paraliza mišića i dr.
Kod najvećeg broja bolesnika bolest ipak ima blagi tijek, a samo se u rijetkim slučajevima javljaju teži oblici s paralizom mišića ramenog pojasa, ruku i disanja. Za prevenciju krpeljnog meningoencefalitisa postoji mogućnost specifične zaštite koja se provodi cijepljenjem. Na taj se način postiže da imunosni sustav cijepljene osobe stvori specifična antitjela KME virusa. U tom slučaju riječ je o takozvanoj preekspozicijskoj zaštiti, odnosno zaštiti prije uboda krpelja.
Cjepivo se primjenjuje intramuskularno u područje nadlaktice po shemi-0, 1 i 12- što znači da za punu zaštitu treba primiti tri doze cjepiva. Druga doza daje se mjesec dana nakon prvog cjepljenja, a treća godinu dana nakon drugog cijepljenja. Da bi se postigla imunizacija prije sezonske aktivnosti krpelja, prvo i drugo cijepljenje preporučuje se u zimskim mjesecima.
Zaštita koja se postiže osnovnom imunizacijom ( tri cijepljenja) traje tri do pet godina, tako da je potrebno docjepljivanje nakon tri godine od posljednjeg cijepljenja, s ciljem održavanja zaštitne razine titra antitjela u krvi.