Šećerna bolest se naziva globalnom epidemijom jer broj oboljelih osoba u svijetu raste na razine koje su bile nezamislive prije nekoliko desetljeća. Postoji više razloga za ovu pojavu, a najznačajniji je promjena načina života koju obilježavaju smanjena tjelesna aktivnost i veći unos visokokalorične hrane.
Prema podacima CroDiab Registra osoba sa šećernom bolešću, u Hrvatskoj je u 2021. bilo 327.785 osoba sa šećernom bolesti, a broj oboljelih povećava se iz godine u godinu. Ranija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60% oboljelih osoba ima postavljenu dijagnozu pa se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih blizu 500.000. Šećerna bolest je 3. vodeći uzrok smrti sa udjelom od 8,2% u 2020. godini.
Što je šećerna bolest?
Šećerna bolest ili dijabetes (diabetes mellitus) kronična je bolest u kojoj su razine glukoze (šećera) u krvi povišene. Većina hrane koju pojedemo pretvara se u glukozu koju naš organizam koristi za energiju. Gušterača proizvodi inzulin, hormon koji regulira razinu šećera u krvi i to tako da omogućava ulazak šećera u stanice gdje se pretvara u energiju za tijelo. Višak šećera se pomoću inzulina pohranjuje u mišiće i jetru. Ako inzulina nema ili ga je nedovoljno, šećer ne može ući u stanice, ostaje u krvi i dolazi do povišene razine šećera u krvi i razvoja bolesti. Kao posljedica dugotrajne bolesti razvijaju se komplikacije na velikim i malim krvnim žilama, živcima te bazalnim membranama različitih tkiva.
Klinički oblici šećerne bolesti
Klinički se mogu definirati četiri osnovna oblika šećerne bolesti:
- šećerna bolest tip 1 – uzrokovana autoimunim razaranjem beta-stanica gušterače i posljedičnim potpunim nedostatkom inzulina;
- šećerna bolest tip 2 – uzrokovana progresivnim defektom izlučivanja inzulina, a često je razlog i inzulinska rezistencija;
- gestacijski dijabetes – šećerna bolest koja je prvi puta dijagnosticirana u drugom ili trećem tromjesečju trudnoće;
- drugi specifični tipovi šećerne bolesti npr. adultni dijabetes mladih ili MODY, dijabetes novorođenčadi, dijabetes uzrokovan bolestima egzokrinog dijela gušterače kao što je cistična fibroza, poremećaji uzrokovani lijekovima i ostali.
Šećerna bolest tip 1
Šećerna bolest tip 1 ili inzulin-ovisni dijabetes nastaje zbog progresivnog smanjenja stvaranja inzulina. Zbog smanjene koncentracije inzulina dolazi do povećanja razine glukoze u krvi. Najčešće počinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, a bolesnici trebaju uzimati inzulin.
Šećernu bolest tip 1 mogu uzrokovati oštećenja beta-stanica gušterače ili bolesti koje ometaju proizvodnju inzulina. Autoimune bolesti ili virusne infekcije mogu pridonijeti oštećenju beta-stanica gušterače. Nasljeđe uvelike određuje hoće li ti čimbenici oštetiti beta-stanice. U nekim slučajevima postoji nasljedna sklonost degeneraciji stanica gušterače unatoč tome što nije došlo do autoimune bolesti ili virusne infekcije. Virusi koji se povezuju s nastankom šećerne bolesti tipa 1 su virusi rubele i parotitisa, enterovirusi, endogeni virusi, citomegalovirusi i Epstein-Barrov virus. Kao mogući okolišni rizični čimbenici mogu biti i nedostatak vitamina D i cinka, nitrozamini, stresni događaji, starija dob majke i porođajna težina.
Šećerna bolest tip 1 može se razviti vrlo naglo, za nekoliko dana ili tjedana. Tri osnovne posljedice bolesti su: povećanje koncentracije glukoze u krvi, povećanje iskorištavanja masti za dobivanje energije i za stvaranje kolesterola u jetri te smanjenje količine tjelesnih bjelančevina. Zbog razgrađivanja masti dolazi do porasta ketona – proizvoda metabolizma masti, a njihov porast u krvi može dovesti do mučnine, ponekad i do ketoacidoze koja je opasna po život.
Kao klasični simptomi javljaju se polidipsija (pojačana žeđ), poliurija (učestalo mokrenje) i polifagija (pojačana glad) te nervoza, nesanica i gubitak tjelesne mase.
Terapija se sastoji od svakodnevnog, višekratnog apliciranja inzulina injekcijama (penkalama) ili putem kontinuirane potkožne inzulinske infuzije (inzulinske crpke) uz pravilnu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost.
Šećerna bolest tip 2
Šećerna bolest tip 2 najčešći je oblik šećerne bolesti i javlja se kod 90 % oboljelih. U većini slučajeva bolest počinje poslije tridesete godine života i razvija se polako pa se naziva i šećernom bolesti odrasle dobi. Posljednjih godina obolijevaju mlade osobe, katkad i mlađe od dvadeset godina što se povezuje sa sve većom pojavom pretilosti koja je najvažniji rizični čimbenik za šećernu bolest tip 2.
Osim povećane tjelesne mase, rizični čimbenici su i obiteljska anamneza šećerne bolesti, nepravilna prehrana, tjelesna neaktivnost, visoki krvni tlak, smanjena tolerancija na glukozu, starija dob, etnička pripadnost, pojava gestacijskog dijabetesa te lošija prehrana tijekom trudnoće. Mnogo različitih, neprepoznatih nasljednih i okolišnih čimbenika utječe na pojavu i brzinu razvoja šećerne bolesti tip 2.
Beta-stanična disfunkcija nastaje nakon povećane razine slobodnih masnih kiselina (SMK), pretilosti, otpornosti na inzulin i upalnih procesa. U početnim fazama bolesti veću razinu glukoze u krvi beta-stanice nadoknađuju povećanim otpuštanjem inzulina. Međutim, s vremenom ovaj kompenzacijski mehanizam ne uspijeva smanjiti razinu glukoze te dolazi do gubitka funkcije i propadanja beta-stanica što ih dovodi do stanične degranulacije, posljedično povećanjem izlučivanja glukagona iz alfa-stanica i smanjenjem izlučivanja inzulina.
Smanjeni inzulin u plazmi rezultira povećanjem razine glukoze. Tkiva osjetljiva na glukozu, uključujući skeletne mišiće i adipocite, nisu u mogućnosti prihvatiti povećanu koncentraciju glukoze. Nadalje, povećano nakupljanje masti u adipocitima također dovodi do povećanja protupalnog oslobađanja citokina i povećane lipolize. Daljnje otpuštanje SMK potiče jetru na povećanu proizvodnju glukoze. Takvo stalno otpuštanje glukoze čuva hiperglikemijsko okruženje i u konačnici vodi do šećerne bolesti tip 2.
Šećerna bolest tip 2 je kod dijela bolesnika vrlo dugo asimptomatska (uglavnom do pojave komplikacija), a najčešći simptomi su suhoća usta, učestalo mokrenje, povećana glad, povećana tjelesna masa, zamagljen vid, osjećaj umora, suhoća kože, sporo zarastanje rana te trnci u stopalima.
Važno je napomenuti da pacijenti sa šećernom bolešću imaju veći rizik obolijevanja od kardiovaskularnih bolesti od ostale populacije.
Liječenje šećerne bolesti
Ciljevi liječenja šećerne bolesti su produženje životnog vijeka i povećanje kvalitete života oboljelih. U šećernoj bolesti to znači smanjenje smrtnosti i sprječavanje, odnosno odgađanje nastupa kroničnih komplikacija bolesti (ateroskleroze, retinopatije, neuropatije i nefropatije).
U liječenju šećerne bolesti postoji pet osnovnih načela:
- uravnotežena prehrana
- tjelesna aktivnost
- edukacija bolesnika
- samokontrola glukoze u krvi
- lijekovi za liječenje šećerne bolesti
Jedan od temelja liječenja šećerne bolesti je uravnotežena prehrana. Energetski unos hrane određuje se prema poželjnoj tjelesnoj masi. Raspored unosa treba održavati bolesnikov način življenja, način davanja inzulina i okolnosti okoliša u kojem živi.
Redovita tjelesna aktivnost vrlo je važna u liječenju šećerne bolesti jer pospješuje cirkulaciju krvi, povećava potrošnju glukoze u mišićima, a povećava i broj receptora za korištenje glukoze u stanicama. Također, smanjuje razinu masnoća u krvi i tako smanjuje nastanak ateroskleroze.
Edukacija bolesnika o samoj bolesti, važnosti pridržavanja pravilne prehrane i fizičke aktivnosti te načinu primjene terapije doprinosi boljoj motiviranosti pacijenta i uspješnijem liječenju. Bez redovite samokontrole glukoze u krvi nema dobre regulacije glukoze u krvi ni zadovoljavajućeg liječenja.
Tip 1 šećerne bolesti je bolest nedostatka hormona i liječi se nadomjesnom terapijom inzulinom, redovito intenziviranom konvencionalnom terapijom koja uključuje multiple preprandijalne injekcije inzulina kratkog djelovanja (prije doručka, ručka i večere) te dugodjelujući inzulin navečer. Nema pravila u dozi inzulina, a prosječne su potrebe 0,5 do 1 j/kg/dan.
Liječenje tipa 2 šećerne bolesti započinje se dijetom i tjelovježbom. Ako se ne postigne zadovoljavajuća regulacija glikemije u terapiju se uvodi metformin. Ako uz sam metformin nakon 3-6 mjeseci nije postignut cilj dodaje se lijek iz druge skupine. Ako nakon idućih 3-6 mjeseci nije postignut cilj dodaje se dodatni lijek ili inzulin. Cilj glukoregulacije u idealnom slučaju je HbA1c 6,5 %.
Od velike je važnosti naglasiti individualni pristup u liječenju s obzirom na dob bolesnika i komplikacije dijabetesa.
Izvori:
https://www.plivazdravlje.hr/tekst/clanak/16158/Secerna-bolest-ili-dijabetes.html
https://www.hzjz.hr/sluzba-epidemiologija-prevencija-nezaraznih-bolesti/odjel-za-koordinaciju-i-provodenje-programa-i-projekata-za-prevenciju-kronicnih-nezaraznih-bolest/dijabetes/